1. juna ove godine, 6 članova Moto kluba ISTOK (Lija, Mario, Mrvica, Gaja, Kapetan i Žeka) i 3 prijatelja kljuba (Aco, Triva i Stefan) krenuli su na putovanje prema jugoistoku Balkana. Krenuli smo po prilično lošem vremenu, i prvi dan vozili od Banja Luke do Trebinja. Dio puta svima nama već dobro poznat, gdje se nema šta posebno izdvojiti. Ručak kod Maksumića u Jablanici, pauza u kafani Zvijezda u Hercegovini, i tako stigosmo do Trebinja. Prenoćili smo u mjestu Mosko, između Trebinja i Bileće, u hotelu Konak. Hotel za svaku preporuku, uredne i čiste sobe, izvanredna etno konoba u podrumu, sa nadaleko poznatom jagnjetinom sa ražnja. Usluga je bila vrhunska, a nakon obilnog doručka sutra ujutro, krenuli smo dalje prema Crnoj Gori i Albaniji.
Vožnja kroz Crnu Goru je bila živopisna. Dobra cesta i lijep pogled nas je pratio čitavim putem od Trebinja preko Nikšića, Podgorice i Tuzija, do Albanske granice. Što se tiče sipanja goriva, preporuka je da se naspe pun rezervoar u Trebinju, a da sledeće sipanje bude u Albaniji, najbolje u Skadru, jer je benzin u Crnoj Gori dosta skuplji nego u BiH i Albaniji. BiH – 2,30 KM/lit. (1,18 Eur), AL – 180,00 LEK/lit. (1,28 Eur).
Prvi veliki grad u Albaniji i mjesto koje svakako vrijedi pogledati je grad Skadar (Shkoder). Nalazi se pored Skadarkog jezera, na mjestu gdje rijeka Bojana ističe iz jezera i počinje svoj put prema Jadranskom moru. Preporuka je – obavezno popiti espreso kafu u jednoj od starih kafana u centru grada, jer takvu kafu nećete popiti nigdje dalje na putu. Lijepo je prošetati kroz centar grada, koji je pun različitosti, sudaraju se starine i nova arhitektura koja polako modernizuje izgled starog Skadra. Na izlazu prema Tirani, na brdu iznad grada, nalazi se tvrđava (stari grad Skadar) – obavezno se popeti (motorom se može popeti skoro do samog ulaza u zidine). Pogled je fantastičan. Ulaz se plaća 200 Leka, ali se sa čuvarom na ulazu može dogovoriti za grupni popust.
Put nas je iz Skadra vodio u Tiranu. Veliki grad, saobraćaj je veoma gust i u najmanju ruku – haotičan. Treba voziti pažljivo, mada su vozači automobila bili veoma susretljivi prema nama, propuštali nas gdje su god mogli; vjerovatno zato što smo bili prava atrakcija – 9 motocikla u koloni ulaze u grad, u kojem je veliki motocikl prava rijetkost. Najbolje je voziti do samog centra grada, tu je veliki kružni tok sa parkom u sredini, i oko njega su uglavnom sve bitne stvari koje treba vidjeti. Većina građevina je još iz doba Enver Hodže, ali na sve strane se gradi i modernizuje.
Kada smo došli u centar grada doživjeli smo pravi kulturološki šok. Parkirali smo u sred pješačke zone, kad u tom – prilazi nam policajac; ali ne da nas upozori na prekršaj ili kazni – već da nam poželi dobrodošlicu u Tiranu, da nas pita da li ostajemo duže, da li nam treba smještaj i sl. Kada smo rekli da nakon kratke pauze nastavljamo dalje za Berat, ostavio je kolegu saobraćajca da nam čuva motore i stvari dok mi razgledamo centar i poželio sretan put u nadi da ćemo doći ponovo. 5+ za policiju u Tirani.
Sledeći grad i destinacija za prenoćište je bio grad Berat. Put koji vodi od glavne albanske magistrale do Berata se sada renovira (to nismo znali), pa je preporuka da se u naredne godinu-dvije ne ide tamo bez da se prethodno provjeri u kakvom je stanju cesta. U Beratu smo prenoćili u Hotelu Palma. Odličan hotel u centru grada, cijena po osobi je po cjenovniku 30 Eura sa doručkom, mi smo se iscjenkali za 15 Eur/pers. Inače u Albaniji se možete cjenkati za sve i svašta, nikad ne plaćajte na prvu.
Berat je prelijep stari grad u centralnom dijelu Albanije, nekada se zvao Beli grad ili Beograd, jer su sve fasade na starom gradu snježno bijele. Inače grad-muzej sa preko 30 pravoslavnih crkava i preko 20 džamija. Na brdu iznad grada velikim slovima od bijelog kamena piše “NEVER”; raspitali smo se – nekada je pisalo “ENVER” ali je albanski narod, nakon pada Enver Hodže i komunističkog režima, presložio kamen i zamijenio prva dva slova.
Osvanuo je treći dan našeg puta, krenuli smo iz Berata i vozili do Đirokastra (Gjirokaster) – rodni grad Enver Hodže i distrikt. Na putu smo sreli nekoliko policijskih punktova koji su zaustavljali i kontrolisali saobraćaj. Nas nije nijedna patrola zaustavila, samo su nas pozdravljali i rukom pokazivali da smanjimo brzinu. Što se tiče saobraćajne policije u Albaniji, turisti nemaju nikakvih problema. Politika im je da ne diraju i ne zaustavljaju turiste, a sve u cilju što otvorenijeg predstavljanja zemlje u turističkom smislu.
Đirokaster je prelijep grad, na brdu desno iznad magistralnog puta. Motorom se može popeti skroz u stari dio grada, gdje ima šta da se vidi. Na vrhu brda su zidine stare tvrđave, sa koje se pruža veličanstven pogled na grad i kotlinu koja vodi cestu do grada. Put nas je iz Đirokastra vodio dalje na jug, preko albansko/grčke granice, do Igumenice, luke na obali Jonskog mora, gdje smo se ukrcali na trajekt za Krf.
Na Krfu smo prenoćili, u jednom manjem mjestu pored glavnog grada. Smještaj (četverokrevetni apartmani) smo platili 11,00 Eura/osobi za noć. Na Krfu smo ostali dva dana, obišli ostrvo i glavni grad. Otišli na ostrvo Vido, posjetili spomen kosturnicu palim srpskim borcima iz 1. svjetskog rata i odali počast.
Peti dan našeg puta bio je planiran za relaciju Krf – Meteori – Paralia Katerini. Idealan način da se okupate na dva svjetska mora u jednom danu, Jonskom i Egejskom.
Meteori su istorijska i turistička destinacija koju svako treba da posjeti barem jednom u životu. Nevjerovatni manastiri napravljeni na visokim stijenama koje prkose svim zakonima prirode i gravitacije. Nakon Meteora uputili smo se na istočnu obalu Grčke, do Paralije Katerini, gdje smo stigli predveče i smjestili se. Smještaj je ovdje bio najpovoljniji na našem putu. Obzirom da je još “LowSeason”, 3 apartmana smo iznajmili za ukupno 70,00 Eura/noć. U Paraliji smo ostali dva dana; sunčanje, kupanje, odmaranje. U Grčkoj, u ranoj sezoni smještaj je jeftin, hrana takođe. Kafane i restorani na plaži dosta su skuplji u odnosu na Albaniju, ali to smo i očekivali. Ako se odlučite da vozite autocestom od Igumenice do Katerinija, dobro isplanirajte sipanje goriva, benzinske pumpe su prava rijetkost. Ako vam se upali rezerva na autoputu moraćete sići u prvi grad da naspete gorivo.
Sedmi dan ujutro, krenuli smo iz Grčke, preko Makedonije i ušli u južnu Srbiju. Ručak je bio u Leskovcu, naravno nadaleko čuveni leskovački roštilj. Moram reći da smo bili malo razočarani, jer smo otišli u navodno najbolju roštiljnicu u gradu – roštilj nije bio bogznašta. U Banja Luci postoji leskovačka roštiljnica “016”, koju drže ljudi iz Leskovca, i hrana je tu mnogo bolja nego na izvornom mjestu.
Predveče smo stigli po planu u Užice, na moto skup Moto kluba Užice. Zabava je bila odlična, ostali smo do sitnih jutarnjih sati. Smještaj smo ulovili u Hotelu “Zlatiborska noć”. Prenoćište sa doručkom 20,00 – 25,00 Eura/osobi, zavisno od broja kreveta po sobi. Prvoklasan hotel na 6km od Užica prema Zlatiboru, za svaku preporuku ako vas put nanese na tu stranu.
Osmi dan, i zadnji dan našeg proputovanja, ostao je za povratak kući. Užice – Višegrad – Zvornik – Doboj – Banja Luka. Još jedna lijepa vožnja od cca 400km. U Višegradu smo svratili u Andrićgrad, da pogledamo gdje nam se troše pare iz budžeta, i uvjerili smo se da se troše na lijep način, ako ništa drugo. Ima šta da se vidi u Andrićgradu, preporuka je svakako da navratite ako prolazite tim dijelom Republike Srpske.
Predveče smo stigli kući, svi živi i zdravi, bez ikakvih komplikacija na putu i većih problema sa motorima. Prevalili smo 3000km za 8 dana, i napravili turu koja je za svaku preporuku. Ukupan trošak po osobi je bio cca 500,00 Eura (gorivo, smještaj, hrana, piće i zabava).