Nakon dugog niza godina i putovanja motorom po bijelom svijetu došao je i taj dan, dan odluke da se ide na jedan od najneobičnijih moto skupova “ELEFANTENTREFFEN”.
Naravno da i pored svih informacija prikupljenih sa neta nismo imali pojma šta nas zapravo tamo čeka.
Sjeli smo na motore i pravac Njemačka. Ja sam jahao konja iz njemačke ergele – BMW R1200 GS (Mario), a moj saputnik (Igor) se latio lake katane iz Japana – Kawasaki GPZ 305.
Krenuli smo iz Banja Luke put Graza preko Passau-a i konačno Thurmansbang – Solla/ Loh.
Kao što rekoh, ne znajući u šta se upuštamo ponijeli smo šator, podloge za spavanje i vreće za spavanje. Kasnije se ispostavilo da je ova vrhunska oprema bila dovoljna za preživljavanje jer se već prvu noć u naš šator uselio neželjeni gost -22˚ C.
Ovo je vjerovatno bila idealna godina da se izbjegne put na Elefantentreffen, ali ko još u Bosni ima mozga. Vikend u Bayerische Wald gdje se temperatura kreće od -10˚ C do -30˚ C pravi je izazov za svakog ludaka. Kasnije se ispostavilo da u cijeloj Europi ima nama sličnih.
Kretali smo se auto putem koji je najviše ličio na klizalište bez kraja, a temperature koja nas je pratila tokom vožnje kretala se od -7˚ C do -12˚ C. Nakon duge i iscrpljujuće vožnje stigli smo na Elefantentreffen.
Šta je to Elefantentreffen zapravo?
Elefantentreffen je moto skup koji se održava svake godine poslednjeg vikenda u januaru i ta ludnica egzistira još od davne 1956. godine, a svoj smiraj je pronašla prije 29 godina na ovoj lokaciji na putu između Thurmansbang-a i Solla na Loh-u.
Naziv ovog skupa dobio je ime po modelu motora Zindapp Green Elephant KS 601.To je bio jedan od najpopularnijih motora u Njemačkoj u godinama poslije drugog svjetskog rata.
Skup je formiran kao ideja novinara Ernsta Leverkusa poznatijeg kao Klocks da se vidi koliko ljudi na motorima može zapravo da se okupi u nenormalnim uslovima zime i zimske vožnje na motorima. Rezultat ovoga je da svake godine dođe na hiljade bajkera iz cijelog svijeta.
Ovo je po mnogo čemu jedinstven moto skup i ne liči ni na šta što smo imali prilike vidjeti.
Vraćamo se na priču iz hladnih Bavarskih šuma. Kada smo kupili ulaznice i ušli u ograđeni prostor između nekoliko brežuljaka i dubokih dolina nastali su pravi problemi. Motor samnom težio je preko 400 kg, a cesta okovana ledom i snijegom se pod jezivim nagibom spuštala niz brijegove nekuda gdje možda nije trebalo ni ići. Nastala je prava agonija već u prvih 50 metara ovog strmoglava, borba je počela. Švaba udario ledom, snijegom i nizbrdicom, a mi kližući poput djeteta na sankama počinjemo ples uvijanja i kočenja svim raspoloživim sredstvima uključujući i očima. Točkovima, nogama i rukama uhvatismo se u zagrljaj zaleđene strašne nizbrdice. Borba je trajala 15-ak min (za mene, godina) i stigosmo nekako na jedan plato gdje smo se i ukopali u debeli snijeg. Ushićeni i srećni što ne izginusmo niz prvu Bavarsku zamku pogledasmo nazad odakle smo došli i nastade tajac; obojici je bilo jasno da odozdo nećemo do proljeća. Parkirasmo motore, iz kofera se potegla domaća rakija, bajkeri iz komšiluka već nude dobrodošlicu pozivom na piće i upoznavanje.
Krenulo je, apsolutno ludilo koje se ne može opisati riječima. Cijeli skup je u znaku dobrog druženja, ludovanja na motorima po snijegu i razmjene informacija o koječemu. Već sam spomenuo da ovaj skup ne liči ni na jedan koji smo imali prilike da vidimo.
Ovdje nema standarda, nema šatora sa živom svirkom niti bilo kakvih šatora sa grupnim sjedenjem, nema čak ni obične daske da na nju sjednete, nema ničega osim onoga što ste donijeli sa sobom, osuđeni ste da budete u snijegu non stop. Ovdje sa očićene ceste uplatite 25 € da uđete u snijeg i snježnu avanturu.
Dani su bili predivni, mnogo ludovanja na sve načine, a naš boravak u šatoru bio je parvo preživljavanje. Sjetih se i onog nesretnika Bear Grillsa što mlati guzicom po sličnim vukojebinama, da je tu da nam malo pomogne, no međutim, kao što rekoh, nema ništa što nisi ponio.
Prva noć je počela, zasada ugodnih -12˚ C prijeti da ode u beskonačnost. Došlo je 21h, umor i alkohol su nas prizemljili u naš mali ledeni dvorac i mi smo legli. Umotali smo se u vreće, pokrili preko glave i party je počeo. U neko doba ono kuhano vino me je probudilo, moralo se u wc. Ustanem onako polusvjestan i bez ičega na sebi izađem iz šatora krećući se prema obližnjoj šumi ubrzanim korakom i mislima “j..o me ko me nagovori da išta pijem”, sve je bilo jasno zima je napala sa svih strana, obično pišanje se pretvorilo u agoniju, priđem motoru i imam šta da vidim, -19˚ C mi se smije onako prijeteći, a tek je tri u jutro. Vratio se živ i legao, ponovo nekako zaspao, kažem nekako jer izgleda da niko ne spava, vatre gore, pjesma se ori, a i Igor hrče kao na takmičenju. Otvaram oči, vidim dan, pipnem se, dobro je, živ sam, juhuuuuuuu…..
Izađem iz šatora oko 9 h, a napolju se sunce probija kroz borovu šumu i dalje je hladno, ali temperatura je u porastu, ugodnih -12˚ C, osjećam se kao na plazi u Makarskoj, dobro je, toplo je. Dignem pogled oko sebe i shvatim šta se dešava i koliko je zapravo noćas bilo hladno, svaki treći šator se sklapa i svi koji nisu donijeli opremu za preživljavanje u ovim extremnim uslovima bježe kući. Veliki broj posjetilaca nas je napustio, a mi ko mi, bosanac još ne konta. Ostajemo, nema povlačenja pred švapskom zimom. Naravno i subota je bila pravi circus i ta pozitivna atmosfera nas je zadržala u zaleđenoj dolini Loha. Toplo vrijeme osunčanog dana, -10˚ C smo iskoristili da postavimo lance na motore.
Ponovo druženje, cirkusijada i oveće količine alkohola. I dalje nije lako, hladno je, ali vrijedi. Na najnižem platou na dnu doline zvanom “Arena” počelo je takmičenje u koječemu. Sve discipline su iz starih poslijeratnih dana, vučenje konopca, rezanje drva, obaranje sa debla, itd. Naravno da ne pišem o detaljima jer ovo se mora vidjeti svojim očima. Ne spominjem da sam video momka koji je došao u invalidskim kolicima za koja je pričvrstio prednji dio motokultivatora i ne spominjem kakvu egzotiku ovdje možete vidjeti, samo ponavljam ovo je jedinstveno, fantastično i totalno ludo.
Došla je nedelja, vrijeme za povratak u topli dom. Krenuli smo i za ne vjerovati, lanci kopaju kao Alija Sirotanović sve do najviše kote brda odakle se pruža nezaboravan pogled pun ponosa i respekta prema svi učesnicima.
Skinuli smo lance pa lagano Bavarskom šumom kroz već znanu bob stazu otklizašmo prema auto putu sa jednim jedinim ciljem, stići kući, stisnusmo gas dignute glave, nezaboravnom uspomenom, novim prijateljstvima i punog srca. Euforija je držala do Graza, a onda je počeo snijeg, Bože hoćemo li živi stići, odzvanjalo je u glavi, ali srećom ubrzo padavine prestaše, dodje magla i onaj stari saputnik zima -10˚ C, koji nikako da nas napusti.
Ono što smo naučili je da bez savjeta nekoga ko je bio nipošto ne krećete u ovu avanturu. Mi smo imali sreće zahvaljujući podršci od naših prijatelja, profesionalnih planinara koji su nam pozajmili vrhunsku opremu. Uskoro je stigla noć, a i mi svojim domovima. Srca puna, sretni smo i ponosni na naše putovanje.
Na ovom linku, u galeriji slika pokušajte da uživate bar malo koliko smo mi…
