UVAC, DJAVOLJA VAROŠ, GVOZDENI PUK…

Dođe nam proleće!
Kakvo takvo, ali ipak proleće

Motori servisirani, volje za putovanjem ima u svakom džepu izlizanih farmerica a Bogme ostala i neka parica za koji rezervoar goriva.

 

Put za jug Srbije je planiran još pre par godina. Krenuli pre par godina, ali smo se morali vratiti. Za neke od nas, ovo je drugi pokušaj osvajanja ovih zacrtanih destinacija.

Krajnja destinacija se zna, detalje ćemo već dogovarati u hodu, pre puta. Lagano prikupljamo ekipu.

Kako to skoro uvjek biva, tokom zime, skoro svi negde “vozimo”. Kako dolazi lepše vrijeme entuzijazam opada, mnogi imaju nekih drugih obaveza, izgovori postoje ali se i izmišljaju. No, dobro. Tako je kako je.

Ova godina i ovogodišnje pripreme su bacile u vodu sve dosadašnje teorije o kojima malopre napisah par riječi. Krenuli smo sa planom nas trojica i lagano “pustili buvu” medju drugare. Telefoni su se ubrzo usijali. Šta se dešava? Skoro svaki dan javlja se po neko od uže i šire ekipe sa željom da čuju detalje plana i termin putovanja i skoro svako želi da se pridruži ekipi. Trasu i smeštajne kapacitete sam morao menjati skoro sedmično. Jer nije isto u nekom mjestu naći 10 kreveta za noćenje ili 22 kako je to bilo na kraju putovanja. Da, dobro ste pročitali, 22 nas je krenulo iz Banja Luke. Termin je polovina maja mjeseca.

Kako se primiče termin polaska broj putnika se povećava a vremenske prilike u najavi nisu baš najbolje. No, davno smo prestali da gledamo na vremensku prognozu. Biće kako bude i to je to.

Sa nama je pored nekoliko prijatelja Kluba i brat Budža iz Ćuprije. Želi od starta da testira svoj motor koji je prezimio u BL 🙂

Srijeda, 12.maj.

Naravno, kiša nas ispraća. Iz Kluba izlazimo u kišnim odelima, palimo motore i formiramo kolonu. Snimak.

Kiša nas prati skoro do Drine. U Srbiji se nazire sunce. Stižemo u Bajinu baštu. Smeštaj u restoranu Belvi.

I na kraju dana, zasluženi odmor uz večeru.

Kompletna ekipa je tu. Žurka može da počne! 🙂

Ukupno 320 km, 22 motora na parkingu. Smeštaj Restoran BelviOdlično mjesto i prava preporuka od nas. Sa domaćinom se možete dogovoriti bukvalno oko svega. Sobe uredne, kupatila, hrana po izboru, (riječni i kontinentalni meni). Naš drugi boravak kod njih je bio sa razlogom.

Četvrtak, 13. maj.

Vrlo interesantan a možda malo i naporan dan u najavi.

Vrijeme nam i dalje nije naklonjeno.

Plan je, preko Zlatara i Zlatarkskog jezera spustiti se na jug do meandra Uvca, vidikovac Molitva, pa dalje preko Sjenice, Novog pazara i Kopaonika spustiti se u Brzeće i tu zanoćiti. Nije neka velika kilometraža ali imamo malo izazovnih relacija po kiši.

Izvlačimo se preko Tare ka Zlatiboru. I naravno, pola ekipe nekako “zaluta” ka Perućcu. Kiša im valjda omela navigacije. Sastajemo se tek u Kokinom brodu, Zlatarsko jezero. Snimak. Hoće navigacija da pogreši, hoće 🙂

Iako nam vrijeme nikako ne ide u prilog, nema odustajanja. Dolazimo do odvajanja za vidikovac Molitva koji je zacrtan kao cilj. Mokro je, blatnjavo, makadam, uspon, blato.

Niko ne odustaje iako većina motora nije za takve trase. Penjemo se do kraja puta. Osiguravamo motore od prevrtanja i lagano peške po kiši još nekih 300 m do samog vidikovca.

Priznaćete, pogled i pre nego stignete do vidikovca je očaravajući. Vjerujem da svi znate za onaj osećaj koji Vas nosi kad dodjete na neki cilj koji je možda bio prezahtjevan, možda nemoguć a vredilo je pomučiti se.

Kaciga se skida smao na kratko, radi slikanja, a kišna odjela su raskopčana zbog malo napornijeg pješačejna od motora do vidikovca. Ipak je maj.

Brzinsko fotografisanje, kratak predah i idemo dalje.

Po silasku na asfalt se malo okupljamo, dajemo utiscima pravo da se malo poslože.

Kratka analiza situacije 🙂 i mali predah 🙂

Priznaćete, naročito oni koji su ovo provezli, adrenalin pod ovakvim uslovima radi drugačije. Cilj je ispunjen drugi dan. Zadovoljni smo i blatnjavi. A i sunce se od nekud javlja! 🙂

Nastavljamo dalje preko Novog pazara do Sjenice. Dopuna goriva i kratka pauza u Sjenici.

Još jedan današnji cilj je probati poznate i čuvene mantije u Novom pazaru. No, Ramazan je. Skoro da ništa ne radi. Nema mesta razočarenju. Vrlo ljubazni domaćin restorana koji je bio otvoren zamolio nas je za malo strpljenja i nakon kraćeg vremena, doneo je tople, mirisne i vrlo ukusne mantije. Naravno, nije dao ni pomena da tu čast platimo.

Taj dan će obeležiti i dva, pa recimo, nesvakidašnja dogadjaja. Prvo je izbjegavanje direktnog sudara sa Golfom prije Novog pazara i lom levog retrovizora na mom motoru i slučaj zaboravljene tašne sa novcem i dokumentima na benzinskoj pumpi u N.Pazaru a čega smo postali svesni tek na Kopaoniku. Hvala Bogu oba dogadjaja su završila srećno. Kod mene stradalo samo ogledalo a kolege koje su morale da “skoknu” do N.Pazara našli su sve na svom mestu, sačuvano od strane prodavačica na pumpi, a potrošili su rezervoar više 🙂 za retro vožnju.

Nalazimo smeštaj “Radigost” i rasporedjujemo se po sobama. Prostorija za skije nam služi za sušenje mokre opreme a sobe su ugrijane i čiste. Svi željni suve odjeće i odmora.

Sa domaćinima ovog smještaja sam u nekoliko telefonskih razgovora dogovorio sve. Smeštaj, večeru, doček, doručak, uslove. Verujte mi da je milina bilo sve ugovarati a još veće zadovoljstvo je kad Vas sve dogovoreno dočeka i domaćini ispoštuju i više nego o ćemu smo pričali. Svaka preporuka za braću iz smeštaja “Radigost

Moram napomenuti da je temperatura na Kopaoniku bila 4C. Sreća pa su putevi gore prilično loši i izrovani, pa hteli nehteli morate voziti sporije i pažljivije. Mislim da ovaj deo od vrha do Brzeće. No, tople sobe, domaćinski doček, suva odeća i preukusna večera su ono što odagna sve “teške” misli od nas! 🙂

I tako duboko u noć! 🙂

 

Petak, 14. maj.

Vrlo interesantan dan pred nama. Put nas vodi preko Kuršumlije do Djavolje varoši, potom obilazak Prolom banje i crkve Lazarica, povratak na Igrište, spomenik Gvozdenom puku. A krajnja tačka je Kruševac.

Napuštamo Brzeće i lagano se duž granice sa Kosovom spuštamo sve do Kuršumlije. Vrijeme nam, napokon ide na ruku. Od Kuršumlije desno ka Djavoljoj varoši. Možda je ova turistička destinacija i park prirode malo izvan svakih redovnih linija kretanja ali naša topla preporuka je da nađete malo vremena i skoknete do ovih čudnih čuda prirode i posledica erozije.

Nakon parkiranja motora moraćete prošetati malo do samog okamenjene varoši!

Malo uz stepenice. Ponesite flašicu vode, trebaće Vam. Ali vredi pogledati sve to.

Moram napomenuti da nam se ovde pridružuju Mende i Kire iz Prilepa. Poželjeli su da malo putuju sa nama a naše je zadovoljstvo uvek biti u društvu prijatelja.

Posle se vraćamo ka Prolom banji i produžavamo uz reku Prolom do crkve Lazarice. Mala je, drvena, stara, ali čuvena po dve stvari. Kaže legenda da je tu car Lazar pričestio dio svoje vojske prije Kosovske bitke a u ogradi crkve svo drveće/stabla su usukana u jednu stranu. Vjerujte mi, vredi se provozati i vidjeti sve ovo.

U Djavoljoj varoši upoznali smo jednu vitalnu starinu a na njegovu preporuku idemo na Igrište kraj Kuršumlije kako bi videli spomenik Gvozdenom puku.

Tu počinju “problemi” Oće opet navigacija da pogreši! 🙂

Manji dio ekipe stiže do spomenika bez greške, ali Boletova navigacija kaže, ne tuda, nego ovamo, za mnom. Nakon nekih 30-tak km makadama, šumskog puta i neverovatnog uspona, navigacija i dalje upućuje pravo, no ekipa shvata da je to nemoguća misija i nekako uspjevaju da okrenu motore bez padova i teškom mukom se vrate na asfalt.

Nisam bio u toj koloni ali bih voleo vidjeti pogled čobana koji je čuvao ovce “pod ručnom” kad je 15-tak motora protutnjalo stazom rezervisanom samo za njegovo stado! 🙂

Nakon Igrišta nemamo nekih posebnih skretanja. Pravac Kruševac preko Blaca, jezera Ćelije i Aerodroma.

Smeštaj dogovoren u Hotel Spa NicolloJoš jedna naša preporuka. Sobe uredne, čiste, doručak obilan. Mogućnost dogovora sa domaćinima oko bilo čega. Razmeštaj po sobama, pranje motora, pranje odjeće od prašine i blata, a potom u strelce. Jedan dio ekipe ide u Stopanju na popularnu prasetinu. Kažu najbolja u tom delu sveta. Drugi dio ekipe dobija preporuku za restoran Prerovo. I jedno i drugo pun pogodak.

Sjajan dan za nama, dobra vožnja uz mnogo avanturizma, smjeha, zezanja i dobrog raspoloženja. Čini mi se da je NATO na Kosovu bio digao avijaciju zbog mogućeg narušavanja zaštićene zone od strane 15-tak motorizovanih mudrih glava, ali rešili smo to diplomatski već naveče u Stopanji uz “prasećo” 🙂

 

Subota, 15. maj.

Današnja ruta nije nešto zahtjevna. Prilično opuštajuća. A vodi nas ka s. Ključ kod Mionice preko Ćuprije, Knića, i Čačka

Bez žurbe se spremamo. Poneko još pere motor na hotelskoj praonici. Prva stanica nam je Ćuprija kod naše braće iz MK Iron Bridge. Put odličan, vrijeme izmišljeno. Gas gas 🙂 U Ćupriji nam se pridružuje još nekoliko motora u kolonu. Mislim da smo na toj dionici bili na brojnom stanju = 27. Impozantna kolona. Zahtjevna organizacija. No, moji momci su odavno zajedno u ekipi i poštujemo pravila pa je lako putovati i u tolikom broju.

Posle Ćuprije preko Gornje Sabante idemo za Kragujevac i Knić.

Tu nas ćeka naša braća Knićani. Ne možete Vi proći kroz ili pored Knića a da se ne svrati i malo pogosti!

Ručak

Prva sledeća destinacija jeste s. Struganik blizu Mionice. Želimo da posjetimo rodnu kuću Vojvode Živojina Mišića.

Velika ekipa se parkirala na prilično veliki parking pored spomen česme.

Ovo istorijsko mesto preporučujem svim putnicima namernicima. Vredi obići. Lokalne vlasti se prilično dobro brinu o pristupnim putevima i samom muzejskom djelu.

Još desetak kilometara vožnje kroz Mionicu do s. Ključ. Stižemo u etno imanje “Rodjak sa sela”

Za par minuta ovaj bazen je bio pun. Trebalo nam je malo opuštanja i relaksacije.

Raspored po brvnarama, večera i druženje. Uskoro stiže i večera! 🙂

 

Druženje u specifično nameštenoj trpezariji.

Nedelja, 16. maj.

Već poznata ruta preko Valjeva, Loznice, Bijeljine ka Banja Luci.

Predjenih oko 1300 km. prelepih 5 dana druženja, uživaja, adrenalina, lepih emocija, kiše ali i znoja!

Biće toga još 🙂